Poljska u Crnoj Gori

Tokom te 123 godine potčinjavanja, Poljaci su pokušavali na razne načine da uspostave svoju autonomiju. Borili su se za slobodu u brojnim ustancima, ali tek tokom Prvog svjetskog rata geopolitičko okruženje je stvorilo prave uslove za obnovu nezavisne i suverene države.

Istorija pada i uskrsnuća Poljske između 123 godine je osnovno znanje za svakog Poljaka. Nažalost, malo je poznata na Zapadu. Pa ipak, to je priča koja je uključivala uništenje velike evropske države. Poznata kao Poljsko-Litvanska Zajednica, bila je napadnuta i potisnuta od strane svojih susjeda. Ne samo da je poljski narod lišen slobode, već i Litvanci i Ukrajinci.

Prva Poljska Republika bila je ujedno i prvi napredni republički projekat u Evropi. Dok se zapadno iskustvo modernosti zasnivalo na jakoj i centraliziranoj državi, Poljska je nastojala postati decentralizovaniji entitet koji je svojim građanima nudio veću slobodu. To nije bio besprijekoran projekt, na kraju ga je slomila brutalna sila njegovih osvajača. Ali njegove ambicije stvaranja prostora u kojem bi mnoge nacije i kulture mogle koegzistirati, vrijede i danas. Ovaj alternativni put modernosti mogao bi biti inspiracija za savremenu Evropsku uniju.

Poljska slavi svoj Dan nezavisnosti 11. novembra. U Varšavu je 10. novembra 1918. stigao Jozef Pilsudski, čovjek koji je najviše doprinio oslobođenju Poljske. Sljedećeg dana završen je Prvi svjetski rat. Pa ipak, za Poljsku je ovo bio tek početak njene borbe.

U naredne dvije godine ova mlada nacija morala se nositi sa prijetnjama i sa istoka i sa zapada. Ni revolucionarna Rusija ni Njemačka nisu priznale nezavisnost Poljske. Godine 1920. Crvena Amija stigla je na kapije Varšave. Istovremeno, njemačka propaganda je Poljsku nazivala privremenom državom. Iako se činilo da je Druga Poljska Republika osuđena na propast, pokazalo se da to nije slučaj. Vojska Jozefa Pilsudskog ispratila je navalu boljševika i spasila ne samo Poljsku, već i cijelu Evropu.

Postoji upadljiva sličnost između borbe Poljske za svoju nezavisnost u prošlosti i sadašnje borbe Ukrajine protiv Rusije. Putinova propagandna mašina takođe pokušava da dokaže da Ukrajina ne postoji kao nezavisna država i da de facto ne postoji ukrajinska nacija. U februaru, kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, niko nije vjerovao da bi ova druga mogla pobijediti. Činilo se da je njena sudbina, kao i poljska prije jednog vijeka, zapečaćena. A ipak se pokazalo da i ovo nije slučaj.

Iskustva Poljske i Ukrajine podjednako pokazuju da istorija nije zamka iz koje se ne može pobjeći i da čak i moć moćne države mora ozbiljno shvatiti moć nacije, koja želi slobodu. Istorija je mnogo puta dokazala da su zagovornici istorijskog darvinizma u krivu.

Neki smatraju da je položaj Poljske na karti svijeta prokletstvo. Radije bih to doživljavao kao blagoslov. Svjesni opasnosti s kojima se suočavaju, Poljaci su razvili specifičan geopolitički osjećaj, tj. razboritost, što im daje veću jasnoću u sagledavanju izazova i prijetnji s kojima se suočavaju. Nije iznenađenje da je Poljska prva zemlja koja je upozorila druge na oživljavanje ruskog imperijalizma. Tokom vijekova, naučili smo da budemo oprezni.

Ova budnost nas čini da nezavisnost vidimo kao rad koji stalno traje. Zato ćemo uskoro trošiti 3% našeg BDP-a na bezbjednost. Zato smo izgradili Baltički gasovod kao provjeru Sjevernog toka i ruskih interesa. Zato ulažemo u izgradnju nuklearnih elektrana. O nezavisnosti se danas odlučuje na mnogim frontovima, a zaštita granica je samo jedan od njih. Stalo nam je do nezavisnosti Poljske, jer se osjećamo odgovornim za buduće generacije Poljaka. Kao lider na istočnom krilu NATO-a, Poljska štiti cijelu organizaciju. Zapadne zemlje danas mogu računati na Poljsku, kao što su mogle i prije sto godina.

Mateuš Moravjecki

Tekst je objavljen zajedno sa mjesečnikom "Sve što je najvažnije" u okviru istorijskog projekta sa Institutom narodnog sjećanja i Narodnom fondacijom Poljske.