Poljska u Hrvatskoj

27. siječnja 1945. sovjetski vojnici oslobodili su njemački logor smrti KL Auschwitz. Ono što su tamo pronašli i danas izaziva najveću strahotu i apsolutnu moralnu osudu.

 

Oslobođeno je tada gotovo 7 tisuća zatvorenika. Ranije, od 17. do 21. siječnja, oko 56 tisuća zarobljenika odvedeno je iz koncentracijskog logora Auschwitz i njegovih pod-logora u iscrpljujućim kolonama smrti dublje na teritorij Trećega Reicha. U logoru su ostali „ljudi-sjene“, trajno osakaćeni nezamislivim fizičkim i psihičkim mučenjima. Čudom su preživjeli neljudske životne uvjete, glad, hladnoću, bolesti, prekomjeran rad, nemilosrdno premlaćivanje i huškanje pasa, viku i psovke krvnika. Neki su bili žrtve monstruoznih medicinskih eksperimenata. Svakodnevno su gledali smrt svojih supatnika: muškaraca, žena, staraca, invalida i djece. Bili su svjedoci brojnih pogubljenja – uključujući i one koje je iz okrutne zabave izvršavao SS. Neki su zatvorenici bili prisiljeni iznositi tijela ljudi ubijenih u plinskim komorama i paliti ih u krematorijima. Svjesni da ih čeka ista sudbina...

 

Ovo je samo kratak opis pakla na zemlji kakav je bio koncentracijski logor  Auschwitz – mjesto u kojem je ubijeno preko milijun Židova i na tisuće žrtava drugih nacionalnosti, uključujući Poljake, Rome, Sinte i ratne zarobljenike iz Crvene armije. Ta ista sudbina snašla je i milijune Židova ubijenih u drugim njemačkim nacističkim logorima smrti: u Treblinki, Sobibóru, Bełżecu, Kulmhofu, Stutthofu i desecima drugih. Vlasti Trećega Reicha planirale su i provele potpuno istrebljenje židovskog naroda. Zato su stvorili mrežu logora koji su funkcionirali poput pravih tvornica smrti. Ubojstva su tamo izvršavana poput industrijskih aktivnosti – po stotine i tisuće, učinkovito, uzimajući u obzir vrijeme i troškove transporta, uz detaljnu dokumentaciju. Nikada nije bilo tako ekstremne dehumanizacije i ponižavanja milijuna nedužnih žrtava.

 

Teško je o tome pisati, čitati, razgovarati... U jednoj od knjiga Biblije – Propovjedniku nalazimo riječi: „Mnogo mudrosti – mnogo jada; što više znanja, to više boli“. Međutim, treba uložiti taj napor. To znanje moramo prenijeti novim generacijama. Čak i po cijenu patnje koju sa sobom nosi. Budućnost svijeta moramo oblikovati na temelju dubokog shvaćanja onoga što se dogodilo prije 75 godina u srcu Europe i o čemu dalje govore preživjeli. Neka vječno upozorenje također bude ono što se dogodilo narodu potomaka Leibniza, Goethea, Schillera i Bacha – zarazivši se virusom imperijalnog ponosa i rasističkog prezira. Ne smijemo zaboraviti da je posljednji, odlučujući korak prema Drugom svjetskom ratu – bez kojeg ne bi bilo tragedije holokausta – bio tajni sporazum Hitlera i Staljina potpisan 23. kolovoza 1939. Temeljio se na lišavanju slobode i suvereniteta zemljama Srednje i Istočne Europe, a uska suradnja obaju totalitarnih režima uspostavljena u to vrijeme trajala je do posljednjih sati prije napada kojim je nacistička Njemačka iznenadila SSSR 22. lipnja 1941. godine.

 

Istina o Holokaustu ne može umrijeti. Ne smije biti izobličena niti instrumentalizirana u bilo koju svrhu. U ime svetog sjećanja na istrebljenje Židova i poštovanja prema preostalima žrtvama totalitarizama dvadesetoga stoljeća – ne možemo i nećemo to tolerirati. Nećemo posustati u nastojanju da svijet pamti ovaj zločin. I da se više nikada ništa slično ne dogodi.

 

Poljski se pokret otpora vrlo rano zauzeo za misiju otkrivanja istine o Holokaustu i pružanju podrške Židovima kojima je prijetilo istrebljenje. Poljska podzemna država osnovana na našim okupiranim zemljama pokušala je zaštititi sve one koji su donedavno bili građani neovisne Poljske. U rujnu 1940. časnik poljske vojske Witold Pilecki, u dogovoru s podzemnim vlastima, svjesno je dozvolio da bude zatvoren u KL Auschwitz. Pobjegao je u travnju 1943. i tada je predao izvještaj o tome što se tamo događalo. Ovo je dio njegovog izvještaja: „Bolesni [tifus], nesvjesni i gotovo jedva zdravi (...) potrpani su u automobile i odvedeni (...) u plinske komore. (...) Jedan je osmogodišnji dječak zamolio esesovca da ga pusti. Kleknuo je pred njim na tlu. Esesovac ga je udario u trbuh i bacio u auto poput šteneta.“ Također, Jan Karski, izaslanik poljske emigracijske vlasti, vlastitim je očima promatrao zvjerstva koja su se događala u varšavskom getu i u njemačkom tranzitnom logoru u Izbici. Pripremio je memorandum o njemačkom sustavnom provođenju genocida nad Židovima. Od prosinca 1942. predstavio ih je utjecajnim sredinama i najvišim predstavnicima vlasti savezničkih zemalja. Ranije se general Władysław Sikorski, premijer poljske vlade u Londonu, obratio notom koja je bila usvojena na sastanku Vijeća ministara 6. lipnja 1942. U njoj je izvijestio: „... uništavanje židovskog stanovništva odvija se u nevjerojatnim razmjerima. U gradovima kao što su Vilnius, Lavov, Kołomyja, Stanisławów, Lublin, Rzeszów, Miechów, zaklani su deseci tisuća Židova. U getima u Varšavi i Krakovu Gestapo svakodnevno vrši masovna pogubljenja. (...) Židovi u Poljskoj trpe najstrašnije progone u svojoj povijesti“.

 

Istovremeno, Poljska podzemna država osnovala je Vijeće za pomoć Židovima pri Vladinoj Delegaciji za Poljsku. Zahvaljujući tome gotovo 50 tisuća ljudi dobilo je dokumente, sklonište, novac i medicinsku skrb. Poljski diplomati organizirali su bijeg i premještaj Židova na područja koja nije kontrolirala nacistička Njemačka. Značajan postotak preživjelih Holokaust duguje svoje živote tisućama poljskih Pravednika među narodima. U našim obiteljskim pričama, u povijesnim i književnim dokumentima, postoji sjećanje na mnoge ljude židovskog podrijetla skrivene u potkrovljima, podrumima i štalama. O pripremi židovskim izbjeglicama skromnog obroka ili pokazivanju sigurnog puta za bijeg. A morate znati da je u Poljskoj svaku takvu gestu njemački okupator kažnjavao smrću. To se dogodilo stotine puta. Među milijunima Poljaka bilo je i ljudi koji su mogli Židovima pomoći u skrivanju, ali nisu mogli prevladati strah za vlastiti život i život svojih najmilijih. Bilo je i onih koji su, iz niskih pobuda, Židove predali njemačkim okupacijskim vlastima ili činili sramotna djela prema njima. U dramatičnim okolnostima toga vremena, pravosudni sustav Poljske podzemne države presuđivao je i izvršavao smrtnu kaznu nad tim zločincima.

 

Njemački nacistički koncentracijski logori sagrađeni u okupiranoj Poljskoj bili su i do danas jesu za nas strašno poniženje. Predstavljaju drastično negiranje naše tisućljetne kulture i povijesti, poljskog duha slobode, tolerancije i solidarnosti. Genocid nad Židovima, iako provođen u gotovo cijeloj Europi, bio je izuzetno  snažan udarac poljskoj državi, stoljećima viševjerskoj i višenacionalnoj. Židovska zajednica u predratnoj Poljskoj bila je jedna od najbrojnijih u čitavoj povijesti ove nacije. Od 6 milijuna građana Republike Poljske koji su stradali tijekom Drugog svjetskog rata (više od jedne petine ukupnog stanovništva), čak 3 milijuna bili su poljski Židovi. A upravo su oni bili najveća skupina žrtava Holokausta.

 

Židovska zajednica, živeći i razvijajući se na našim područjima tijekom gotovo deset stoljeća, u nekoliko godina gotovo je u potpunosti nestala. Poljska je naglo izgubila tisuće židovskih kulturnih stvaratelja, istraživača, liječnika, pravnika i službenika, poduzetnika, obrtnika, trgovaca i drugih cijenjenih specijalista. Među ubijenima su bili supružnici, prijatelji, susjedi i kolege nežidovskog podrijetla. U našim gradovima ostalo je sjećanje na mučeništvo Židova, koje je njemački okupator okupljao u četvrti-zatvore, odnosno geta. Samo pojedine predratne sinagoge danas služe kao mjesta molitve. U spašenim objektima židovskih vjerskih škola ili obrednih kupelji ne čuju se više hebrejski i jidiš. Unutar današnjih granica Poljske gotovo je 1.200 identificiranih židovskih groblja, ali grobove koji se tamo nalaze više nema tko posjećivati. Nepovratno su uništena židovska umjetnička djela i rukotvorine, vrijedne knjige, tiskovine i rukopisi znanstvenika, književnika i skladatelja.

 

Povijest Židova u Poljskoj i njihovog uništenog svijeta danas predstavljamo pomoću publikacija, znanstvenih konferencija, festivala, izložbi, koncerata i spomenika te u okviru djelatnosti državnih znanstvenih institucija i institucija u kulturi poput muzeja, kazališta, arhiva i knjižnica. Postupno se obnavljaju židovske vjerske općine, društvene organizacije, izdavačke kuće i časopisi. Podupiremo ove aktivnosti jer u priči o poljskim Židovima i njihovom mučeništvu njemački nacizam ne smije imati posljednju riječ.

 

Sjećanje na tragediju kakvo je bilo istrebljenje Židova treba biti stalan i važan element obrazovanja za mir. Treba to biti priča koja dopire do ljudskih srca, uništava barijere predrasuda, podjela i mržnje. Lekcija o tome kako iskazati razumijevanje i pomagati osobama koje su se susrele s najtežom sudbinom.

 

Upravo u tom duhu obilježit ćemo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Odlukom Opće skupštine UN-a od prije 15 godina taj se dan obilježava na godišnjicu oslobođenja KL Auschwitz. Zato ćemo se za četiri dana na području poljskog Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau – na mjestu na kojem je posut pepeo više od milijun žrtava Holokausta – susresti u društvu vođa i visokih predstavnika država iz cijelog svijeta. S nama će biti preživjeli, koji su već u dubokoj starosti. Na 75. godišnjicu simboličnog završetka istrebljenja dajmo svjedočanstvo istine. Zajedno pozovimo na mir, pravednost i poštovanje među narodima.

 

Neka je vječno sjećanje i slava ubijenim u KL Auschwitz!

Neka je vječno sjećanje i slava žrtvama Holokausta.