Poljska u Hrvatskoj

Autor podsjeća na tezu po kojoj „Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske”. Želio bih naglasiti da tvrdnja o navodnom antisemitizmu Poljaka nema nikakve veze sa stvarnošću. Nažalost, antisemitizam je naravno postojao u Poljskoj, baš kao što je ovaj sramotni stav postojao u svim ostalim europskim zemljama: Njemačkoj, Francuskoj, Grčkoj i Hrvatskoj.

Stotinama godina Poljska je bila dom i utočište mnogim Židovima koji su pobjegli od progona u drugim zemljama. Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata Židovi su činili oko 10% poljskog društva i to je bio najveći postotak u Europi. Razvoj židovskog života u Poljskoj brutalno je prekinut Drugim svjetskim ratom i njemačkom politikom Endlösung. Od približno 3,5 milijuna poljskih Židova, otprilike 300.000 preživjelo je rat. Politika Njemačke pod vodstvom Hitlera bila je usmjerena na sustavno istrebljenje svih europskih Židova. Vođeni jezivim kalkulacijama, Nijemci su za glavno mjesto istrebljenja izabrali okupiranu Poljsku, ne zato što su Poljaci bili antisemiti, nego zbog toga što je tamo živjelo najviše Židova i s gledišta njemačke logike smrti tamo je za njih bilo najlakše i najjeftinije izgraditi logore.

Nakon konferencije u Wannseeu početkom 1942. godine, kada je vodstvo njemačke države odlučilo istrijebiti europske Židove, koncentracijski logor Auschwitzu pretvoren je u logor za istrebljenje i proširen. Prije je služio kao koncentracijski logor za poljske političke zatvorenike. Ponovno, razlog da središte istrebljenja bude u Auschwitzu bila je suhoparna, i zbog toga ujedno strašna ekonomska računica - temelji zločinačke infrastrukture već su bili postavljeni, a željezničke veze Oświęcima omogućile su prijevoz Židova iz gotovo cijele Europe. Zbog toga su u Auschwitz s ciljem pogubljenja dovoženi Židovi iz gotovo cijele Europe, primjerice iz Francuske, Nizozemske, Mađarske, Grčke ili Jugioslavije (većina Židova s područja današnje Hrvatske ubijena je bila u ustaškom logoru Jasenovac). Među upravom i osobljem logora nije bilo Poljaka, a navodni antisemitizam Poljaka nije imao nikakve veze s lokacijom logora.

Suprotno tome, unatoč činjenici da je za pomaganje Židovima u okupiranoj Poljskoj prijetila smrtna kazna - za razliku od drugih europskih zemalja - Poljaci čine najveću skupinu Pravednika među narodima. Prema podacima Instituta Yad Vashem, Poljaci čine više od 25% od 27,7 tisuća ljudi koji su se angažirali kako bi pomagali Židovima tijekom njemačke okupacije. U okupiranoj Poljskoj pomoć Židovima nije imala samo socijalnu, već i državnu dimenziju. Nakon što je Njemačka napala Poljsku, vlada je svoje aktivnosti premjestila u podzemlje i u izbjeglištvo - u Pariz i London - odakle je, između ostalog, obavještavala svijet o holokaustu, tražeći pomoć. Nažalost bez razumijevanja.

Uzimajući u obzir gore navedeno, manipulativne tvrdnje poput onih u članku Vanje Majetića uvijek me duboko žale. Iskrivljuju pravu sliku Holokausta i zamagljuju odgovornost za ovaj nevjerojatni zločin, za koji je bila odgovorna nacistička Njemačka. Poljska je bila prva žrtva njemačke agresije u rujnu 1939. godine, a upravo je poljsko društvo - s posebnim naglaskom na poljske Židove - platilo najvišu cijenu rata i Hitlerove politike, lude u svom zločinu i demonskom savršenstvu. Ne samo istraživačka točnost, već i uobičajena ljudska pristojnost, nalažu da se prisjećanjem na događaje poput Holokausta izbjegava svako pojednostavljivanje i iskrivljenje.

Andrzej Jasionowski

Veleposlanik Republike Poljske